-Piše: Vuk Vuković
Šta bi moć predstavljala ukoliko ne bi bila u stanju da se samodestruktivno obrati sebi? Terorizam je s onu stranu moći, to je kontraindikacija moći, opiljci moći nakon njenog odgovora sebi.
Njujork je grad filma, prostor vertikalne dinamike i kapitalističke šizofrenije. Pretrpjevši naučnofantastički napad (koji ga je još više učvrstio u globalnoj želji), ovaj grad se centralizovao u kolektivnom iracionalizmu. Bez daljnjeg, film se u više svojih projekata oprobavao u tehnici razaranja Svjetskog trgovinskog centra, ili, kako navodi Džon Džankerman, „Nedavno smo čuli – u Japanu se to ne naziva tako – da se mjesto napada na Svjetski trgovinski centar naziva nultom tačkom.“ Ovo zdanje nedodirljive arhitekture, ovaj daleki Arhipelag od stakla, čelika i betona, bilo je savršena meta za materijalizovanje pogubnih specijalnih efekata. Kao slika koja izaziva da se izvrši pohara nad njom, ona se svojevoljno predaje u ruke sistematskoj operaciji brisanja.
Film, trenirajući nam mračnu maštu, upošljava se u scene pepeljastog kraja. Time moć jeste ono što prekoračuje granice, što postaje granicom za sebe, pritom bivajući ispraćena hepeningom smrti u razbijenim slikama o sebi.
Treba istaći da je događaj 11. septembra u prvom redu ekspanzija za ekranizovani konzumerizam. Dakle, u jednom trenutku, satelizovani svemir fokusirao je svoje veliko oko na obrušavanje Bliznakinja koje su iz staklene utrobe ispustile u nebo planetarnu kapitalističku dokumentaciju. Stradati na radnom mjestu: to je potonji čin patriotizma, budući da je, u drugom smislu, radno mjesto po sebi bezgrešno i uvijek već služi Bogu.
Film testira dovitljivost naše agresivnosti... Za teroristu, smrt ne predstavlja ništa, sve se investira u njenu sliku, u uticaj onog traga koji guta i diktira medijima kostimografiju ove magbetovske scene.
Možemo reći da smrt ne bi imala svoju ulogu u postmodernim vremenima da je terorizam ne obučava u tome. Ironija je još momenat kad određena teroristička grupacija preuzima na sebe odgovornost za bombaški napad: zar se tim činom ne objavljuju za one koji su postali vlasnici smrti? To u produžetku rečenog nedvosmisleno znači: zapadna kultura kao da nema ništa sa fenomenom smrti, demokratski izmiješana i otvorena, odveć je mlada za sirovi materijal smrti.
Što se tiče kinematografskog sahranjiva Bliznakinja, prema tom događaju zaista smo ambivalentni. Istrenirani putem filma za ovaj specijalni udar, nužno smo ga ekranski poništili u izazovu kojim je zasigurno prekrojio istoriju. Imuni na viruse (još od filma Dvanaest majmuna, ovog djela koje je prožeto i bajkovitom komičnošću u gotičkoj atmosferi iz budućnosti), tvrdo smo rezervisani i prema terorizmu: Njujork je u našoj podsvijesti grad fasciniran sopstvenom destrukcijom. U svakom smislu, progres u njemu oličenje je draži koju svi osjećamo prema kraju stvari koje maksimalno ubrzavamo.
Kao filmski studio, tu je stvarnost moguća jedino pod uslovom da je konstantno hipertenzirana; terorizam je, kao i saobraćajni zastoj, ništa manje stvar svakodnevnog događanja u ovom gradu.
Zamislimo sada grad u kojem je film o njemu prisutniji od realnosti koju živi. Njujork se, u pravom smislu te riječi, oslobodio realnosti primajući u nasleđe film čiji apokaliptični scenario igra, a da toga nije ni svjestan.
Predosjećamo da u tom gradu nije izvodljivo živjeti bez osjećanja sve bližeg kraja. Opterećeni Otkrovenjem (jer zapadnjaci ne osjećaju hrišćanstvo kao religiju ljubavi, već kao ognjenu predstavu gnjeva i kazne!), zapadnjaci otud izigravaju jeftine iskupitelje istorije: u borbi sa terorizmom, arhitekturu banalne bankovne stospratnice, suprotstavljaju pragu u Damasku.
Gledajući na svoj grad očima filmofila, Njujorčanin eksperimentiše sa predstavom kraja koja bi pogodovala dimenzijama njegovog virtuelnog ushićenja. Tako Bliznakinje bivaju obezglavljene ni same ne vjerujući u stvarnost tog događaja čiji povod one istorijski kao spomenik ne mogu biti. U stvari, jedino je film ovdje pretrpio realni gubitak!